U svojim prethodnim tekstovima bavila sam se
površno temom afirmacija, pozitivnom psihologijom i meditacijama, pa sam usput
pomenula i koncept „mindfulness“ odnosno koncept koji ja prevodim kao aktivnu
svesnost. Mindfulness kao koncept podrazumeva potpunu svesnost-dakle osoba
koja praktikuje taj pristup je prisutna celim bićem u sadašnjem trenutku i
svesna je svojim misli, osećanja i telesnih senzacija, bez da se za njih „vezuje“.
Živimo u eri u kojoj hiperprodukcija sadržaja i
informacija kojima smo bombardovani svakog dana utiče i na povećanje nivoa
stresa i anksioznosti. Prema istraživanju koje je u februaru ove godine objavilo
Američko udruženje psihologa, listi stresora, u čijem vrhu se nalaze problemi
vezani za zdravlje i novac odnosno egzistenciju, odnedavno se pridužila i politika
i politička dešavanja. I zbog svega toga, mindfulness se na svakom koraku
preporučuje kao „čudesni lek za sve“.
Ipak, uprkos masi studija koje govore o
mnogobrojnim dobrim stranama ovog pristupa i efektima koje nesporno ima na
sveukupno zdravlje ljudi, ne mogu da se otmem utisku da bez dodatne
psihoterapije i aktivnog bavljenja uzrocima, meditacija i „vežbanje prisutnosti“
izgledaju kao da lepite mali flaster na otvorenu ranu, kojoj je potrebno
čišćenje i šivenje.
Isto tako, bez pravog
učitelja/trenera/terapeuta/savetnika, postoji opasnost da osoba u pokušaju da
umanji stres zapravo krene da potiskuje i negira ili pak ignoriše sadržaje/emocije/misli,
a dugoročni efekti toga mogu da budu prilično razarajući.
Meditacija
kao biznis
Imam utisak
da se praksa meditacije i svesnosti/prisutnosti na zapadu često prodaje kao
ideja koja je skoro sasvim očšćena od verskih učenja i praksi i stroge etike
čiji je sastavni deo. Čini mi se kao da se namerno izostavlja činjenica da
meditacija tj. mindfulness su samo deo izuzetno strogog režima i kompleksnih
budističkih i hinduističkih učenja, koja su nama Balkancima potpuno strana, ako
ćemo iskreno. Čak i sami Budisti imaju odrednice za kvalitet svesnosti koja se
praktikuje u odnosu na principe koji su sastavni deo Budizma (satti-svesnost), kao i u odnosu na sedam principa prosvetljenja i mnoge druge principe. Sammā-sati ili
ispravna svesnost je ono čemu bi trebalo da se teži na plementoj osmostrukoj
stazi, ali taj princip je namerno skrajnut ili potpuno ignorisan i sakriven od prosečnog praktikanta/konzumenta.
U komercijalnom
smislu, meditacija je postala deo mejnstrim praksi skoro svugde, deo je opšteg
hajpa, a način na koji se praktikuje mi liči na čist hipsteraj, zajedno sa gluten-free ishranom,
paleo ili hrono dijetama, smutijima (smoothie) of povća i voća, itd. Negde sam
na netu našla sjajan izraz koji opisuje stanje stvari: McMindfulness, dakle
podržava čist kapitalistički konzumerizam.
U isto vreme,
ja to vidim i kao deo rastuće korporacijske prakse, koja mi izgleda kao
izuzetno licemeran pokušaj da se radnici umire i učine produktivnim u svetu gde
su preopterećeni radnim obavezama ili/i izrabljivani ili su pak u stalnom strahu od
otkaza. U tom smislu, osnovni budistički principi su u direknoj suprotnosti sa
korporativnom kulturom u kojoj caruje sebičnost, pohlepa, zavist, zloba i
iskorišćavanje drugih. Ako stvorite iluziju kod radnika da ih „neko sluša i
razume“, „da podržava njihov rast i dobrobit“ a u isto vreme ne poboljšavate uslove
rada i kulturu, o čemu onda zapravo govorimo?
Ako izguglate pojam mindfulness, naći ćete na
stotine termina koji su postali deo opšteg hipsteraja: od roditeljstva
(mindfulness parenting), načina života (minndfulness living), terapija,
oporavak, odnosi, radno mesto, itd. Mindfulness pristup ili ideja je postao deo
svih mogućih praksi i industrija, preko kojeg se zgrću milijarde dolara na
godišnjem nivou.
Ima li
efekta?
Imam još mnogo toga što bi mogla da kažem na ovu
temu, ali ne bih da dužim-dakle ja ne sporim koristi i delotvornost ovog
pristupa, naprotiv, bavim se meditacijama od svoje 16-17 godine. Uslovno rečeno, meditacija i aktivna prisutnost "rade", međutim, nije
sve baš tako jednostavno.
Najčešće, meditacija može da vam pomogne da se umirite i da lakše izlazite na kraj sa stresom i sa negativnim događajima u životu, u to nema sumnje.
Najčešće, meditacija može da vam pomogne da se umirite i da lakše izlazite na kraj sa stresom i sa negativnim događajima u životu, u to nema sumnje.
Međutim, šta se dešava ako neka osoba nema
prikladan način reagovanja na stres i nema prilagođeno ponašanje? Smatram da su
u tom slučaju potrebni mnogo dublji zahvati koji zahtevaju duži rad sa
psihijatrom ili psihoterapeutom, u zavisnosti od težine slučaja. Kod takvih
osoba, meditacija je deo manje prilagođenog ili čak neprilagođenog delovanja i
ponašanja, zato što se pažnja usmerava na primer na promenu misli, fokus na sadašnjost a ne na
otklanjanje uzroka.
Kod osoba koje su doživele traumatska iskustva
meditacija može da deluje jako zastrašujuće i da dovede čak i do flešbekova i
ponovne traumatizacije, ako se ne sprovodi sa stručnim licem (opet lekar ili
terapuet ili psihijatar) i to tek nakon prethodne pripreme kroz dobro sprovedenu fazu
stabilizacije u terapji.
Međutim kao i kod mnogih drugih stvari, ne postoji etička praksa i protokol kod mindfulness obuka, kurseva i treninga i prethodna priprema učesnika. Ovde ne postoji upozorenje o nuspojavama kao kod lekova, a nuspojava itekako ima i može da ih bude. Oni koji se bave meditacijama sigurno znaju da osećaj praznine i beskončnosti do koga se stiže u jednom trenutku može da bude zastrašujuć, a da sadržaji iz nesvesnog mogu da budu okidač za depresiju, paranoju i druge probeleme. Dakle, ako osećate strah, depresiju ili nelagodu dok meditirate (ili posle), obavezno se obratite nekom ko je kompetentan i dovoljno stručan da vam pomogne.
Međutim kao i kod mnogih drugih stvari, ne postoji etička praksa i protokol kod mindfulness obuka, kurseva i treninga i prethodna priprema učesnika. Ovde ne postoji upozorenje o nuspojavama kao kod lekova, a nuspojava itekako ima i može da ih bude. Oni koji se bave meditacijama sigurno znaju da osećaj praznine i beskončnosti do koga se stiže u jednom trenutku može da bude zastrašujuć, a da sadržaji iz nesvesnog mogu da budu okidač za depresiju, paranoju i druge probeleme. Dakle, ako osećate strah, depresiju ili nelagodu dok meditirate (ili posle), obavezno se obratite nekom ko je kompetentan i dovoljno stručan da vam pomogne.
Jedna od studija koju je radio tim sa „Johns Hopkins University“ koja se bavila
pitanjem efikasnosti mindfulness meditiranja kaže da postoje uočene blagodati
ali su one u rasponu od „malog do umerenog“. U tom istraživanju se ističe da se
do isith ili sličnih efekata u oblasti redukcije stresa može doći i na drugi
način, kroz ishranu, dovoljnu količinu sna i vežbanje, odnosno kod većih problema
tu su lekovi i neki od oblika bihejvioralne terapije.
Smatram da podsvest krije ogromne zalihe potisnute energije i ne da se baš tako
lako prevariti pukim matranjem i korigovanjem stavova. Za to je potreban
ozbiljan rad i pomoć stručnog lica, a tu dolazimo do problema nedostatka
vremena i novca. Zato su na zapadu u protekloj deceniji veću prednost dali onome što ja vidim kao
quick fix pristup, nego dugotrajnom radu, ali o tome neki drugi put.
Dakle, efekta ima, najviše onda kada je
meditacija samo deo rada sa stručnim licem (terapeut, lekar, savetnik). Ipak
smatram da se do dobrih ili vrhunskih rezultata, baš kao i u sportu na primer,
stiže samo uz trud koje se ulaže na duže staze, a medicatacija je samo mali deo
priče.